Nasilje? Ježim se nasilja bilo kakvog oblika. Zakon treba pod hitno mijenjati. Posebno sam osjetljiva na ugrožene skupine, djecu, starije osobe, životinje. Htjela to ili ne, kad svi mediji objave vijest, ne možeš ne vidjeti, mada je teško pojmiti da se to događa tu, oko mene, oko svih nas. Ljudima se može mnogo toga objasniti bez nasilja. Imamo lijep i bogat rječnik, ali ne… Objašnjenje metcima i sjekirom? Pobogu, prestrašno. Toliko strašno da se o tome nema što napisati. Tu ima mnogo više žrtava, od ovih očitih. Običnom građaninu oduzet je osjećaj sigurnosti. A to je ono na što svi imamo pravo. Zatim, one djevojke koje maltretiraju svoju vršnjakinju koja kleči.
Dogovoreno i podlo
Brutalno, ponižavajuće i za svaku osudu. Što se događa s nama? Mene moji nisu tukli, zato jer nisu imali razloga. I te kako sam pazila šta radim, jer su roditelji bili autoritet. Pogled je bio gori od batina, i dovoljan da shvatim sve što bih trebala. Roditelji su se poštivali, i nije bilo nikakvog suprotstavljanja, preispitivanje njihovih odluka, ili bilo čega. Aj ne budi dobra u školi, tko bi od straha došao kući? Uvijek je bilo onih koji su tlačili slabije, ali samo kad su u čoporu, nikad kad su sami. Ovoliko okrutnosti, bezosjećajnosti, dugo nisam vidjela. Pleske, ponižavanje i udarac nogom u kralješnicu s leđa, udarac koji je mogao biti koban za nečije dijete. Promišljeno maltretiranje. Dogovoreno i podlo. Nikakva kazna za to nije dovoljna.
Roditelji bi trebali znati gdje im je dijete, i što radi. Nasilnik se ne postaje u djeliću sekunde, to je godinama nagomilavan bijes. Mladi ljudi ponekad rade greške, a kako objasniti „uglednog“ psihijatra koji je držao na desetine životinja u nehumanim uvjetima? Čovjek koji bi trebao biti human, i kojemu je posao pomaganje, pokazuje nevjerojatnu okrutnost prema onima koji se ne mogu braniti. Psihijatar treba psihijatra? Interes ispred ljudskosti. Nekoliko desetina tisuća eura, koliko dobije za borbe pasa, zar je vrijedno tolike patnje? Kakve će on sankcije dobiti? To me živo interesira. Čini mi se nikakve. Bijeli mantil očito skriva mnoge gadosti. Na žalost.
Što nakon nesreće?
Dokle seže ljudska okrutnost? Cijeli dan me proganja saznanje da su dvogodišnje dijete udarili automobilom, udavili, prema nekim podatcima i bacili u smetište. Dijete za kojim se tragalo danima, a i sami su bili u toj potrazi, barem jedan od. Dijete čije su tjelešce premjestiti, pa je to još dodatna okrutnost. Zanijemi čovjek. Nesreća se svakome može dogoditi, a što nakon nesreće? E, upravo to govori o nama, tko smo i kakvi smo. Žao mi je što se neki ljudima smatraju, a nisu ni nalik na ono što bi trebali biti. Ovaj svijet je odavno krenuo stranputicom, a da ta stranputica ima i bezdan okrutnosti, sve više izlazi na vidjelo. Ljudi se ne rađaju zli, a što ih učini zlima? Ne znam. I ne želim znati. Nasilje nije rješenje, a nijedna ga društvena skupina nije pošteđena.
Ispričavam se svim žrtvama. Njihov je jedini grijeh što su upoznali (ne)čovjeka. A malom anđelu želim da pronađe mir, jer njena obitelj to nikada neće moći. Teške su te ljudske sudbine. A dovoljno je samo da čovjek bude čovjek, i ništa više.
