Kako najbolji prijatelji postanu ljuti rivali? Zašto je susjedova svakodnevica uvijek zanimljivija od vlastite? Zašto prijatelj cijeli život šuti o mračnim tajnama, a neprijatelj ih
otkrije? Je li rupa u zidu dovoljan povod za mučno suđenje? Na sve to i još mnoga pitanja
odgovara predstava Živka Jeličića „Buža“, prikazana pod vedrim nebom u dvorištu splitskog
HNK-a. Usprkos riziku sudara glumačkih glasova s bukom splitskih ulica, ambijent je sjajno
korespondirao s temom – na kraju krajeva, tko bolje od Splićana razumije kako je to kad se svaki šušanj iz susjedna stana čuje, komentira i (pr)osuđuje?
Kazališna „Buža“ ima težak izazov i objektivan hendikep – za istoimenim filmskim remekdjelom u režiji Vanče Kljakovića i neponovljivoj izvedbi Špira Guberine i Ivice
Vidovića zaostaje velikih 29 godina. Film je u tom periodu stekao kultni status, a
gorespomenuti glumci postali su sinonim za zaraćene susjede Vitu i Peru. Joško Ševo i
Trpimir Jukić sa svojim „šjorama“, koje utjelovljuju Snježana Sinovčić i Ksenija
Prohaska, nisu imali nimalo jednostavan zadatak – ne može se to čak ni nazvati
popunjavanjem tuđih cipela, jer svaka je od glumačkih postava „Bužu“ prilagodila svome
humoru i senzibilitetu, do te mjere da usporedba može samo nepotrebno naštetiti jednoj od
njih.
Tema, jezik, problematika i humor „Buže“ bez sumnje izravnije komuniciraju sa starijom
publikom, što je očekivano s obzirom na razdoblja djelovanja autora priče, Živka Jeličića, i scenarista Vanče Kljakovića. Vrijeme u kojem preglasna plesna glazba susjeda navede na
zamisao da probuši zidnu rupu za još glasniji budući TV vjerojatno je prošlo, a obračuni
završavaju drugačije. Iako je šjor Pere svjestan da „komadić matunčića“ koji je udario
njegovu šjoru Terežu u glavu ne može ozlijediti nikoga, odlučuje svoju pravdu istjerivati na
sudu zbog – principa. Princip i ponos glavni su pokretači emocija zaraćenih susjeda koje
njihove supruge neuspješno pokušavaju odvratiti od sučeljavanja, pa se naposljetku i same
prilagođavaju bizarnome sukobu, šjora Tereza kao žrtva matunčića, a šjora Anježa kao sudac pred kojim suprug vježba svoju obranu i protunapad.
Iako je buža u zidu između dva stana, dvije Gospine slike i dva kreveta dala dodatni prostor za buku i prepucavanja, čini se da Pere i Vito jedva čekaju ispovjedaonicu te vrste jer, s obzirom na njihove šablonske živote, nemaju mnogo zabave izvan svojih skromnih stanova. I svađa je komunikacija, a naposljetku ih do ludila nije dovela ni rupa u zidu, ni prijetnje, ni bezobzirno prekopavanje po grijesima prošlosti, nego pokušaj zatrpavanja buže plahtama i novinama, što je jednako umiranju komunikacije među starim prijateljima.
Šjor Vito u trenutku promišljanja o buži dolazi do zanimljiva zaključka: „Koja je blagodat
ova naša buža, koji dar nebeski! "Mo'š mi odatle i prdac poslat!“ Tako publiku navodi na
zaključak da buža nije samo rupa u zidu, nego i stanje uma, pukotina koja spaja i razdvaja, a sama je tomu najmanje kriva – ona je samo povod događaja i sukoba u dvjema obiteljima, ali uzroci leže u njima samima. Možda je ta pročišćena metaforika, koja gledatelje od prvog trenutka favorizira u odnosu na likove (jer gledatelj vidi obje strane priče), ključni detalj zbog kojega Buža, koju film vječno čini drugotnom, ipak uspijeva preživjeti nakon toliko godina.