Magdalena Mrčela u samo tri riječi? Teško ju je staviti u takav okvir, ali ako bi baš trebalo, bile bi to – žena, majka, kraljica. Iako, u ovo kraljica natisnuli bismo još i profesorica hrvatskog i latinskog jezika, spisateljica, novinarka, velika (da ne kažemo ooooogromna) navijačica Hajduka. To je samo djelić onoga što Magdalena Mrčela jest. Trenutno je u fokusu javnosti jer je njezina nova knjiga nedavno ugledala svjetlo dana. „Zlatarova kletva“ sedmo je njezino djelo, a posvećeno je velikom Augustu Šenoi. Izdavač je ovoga puta Alfa.
Danas 18 sati bit će održana prva promocija „Zlatarove kletve“, upravo u njezinu rodnom gradu, a zatim će novi roman krenuti diljem zemlje. Mjesto radnje je Gradska knjižnica Marka Marulića, a svi koji žele pročitati novu knjigu i koji vole rad naše Magdalene su dobrodošli.
Ako do sada niste pročitali nijednu njezinu knjigu, a sigurni smo da ste za njih barem čuli, vrijeme je da krenete. Sigurno ćete pronaći nešto za sebe jer žanrovi su različiti. Do sada je napisala dječji roman „Kako je Flegmarin postao kapetan“, tinejdžerski roman „Dnevnik 4.a“, zbirku pjesama „Kvadratna jednadžba“, psihološki roman „Između“, kriminalistički roman „Osvetnici“, kafkijansku zbirku kratkih priča „Parazit“ i sada „Zlatarovu kletvu“.
Sedma knjiga, zašto se zove „Zlatarova kletva“ i zašto uopće Šenoini motivi u knjizi?
Na poslijediplomskom studiju u sklopu jednoga sam se kolegija bavila Šenoinim polemičkim stilom, a dogodilo se i da je „Prijan Lovro“ obvezno lektirno djelo za čitanje u prvom razredu srednje škole. Čini mi se da Lovro kod učenika ne pada na plodno tlo, boljke siromašnog intelektualca njima su poprilično udaljena tema, kao i općenito sredina 19. stoljeća te glavni lik koji jadikuje zbog obiteljskog pritiska, nesretnih ljubavi i činjenice da mu ozbiljan novac nikako neće pasti s neba, što je, među ostalim, jedan od razloga njegova samoubojstva. Iako ni meni „Prijan Lovro“ nije vrhunac novije hrvatske književnosti, jako volim Šenou jer je bio multitasker, političar, novinar, kazalištarac, književnik i dobar čovjek. Njegov polemički članak „Naša književnost“ smatram vrhuncem onodobnog marketinga u kojem je detektirao što u hrvatskoj književnosti ne valja. Danas bi nam dobro došao jedan takav članak.
Što se „Zlatarove kletve“ tiče, vjerujem da mi je bilo suđeno napisati ovu knjigu. U ožujku 2020. godine dogodio nam se onaj nesretni zagrebački potres. I to na 140. godišnjicu stravičnog zagrebačkog potresa od 6,3 stupnja Richterove ljestvice, u vrijeme kad je August Šenoa bio gradski senator. Tada se Šenoa doslovno zavlačio u hladne i vlažne podrume, potkrovlja, pomagao ljudima, pokušavao spasiti što se spasiti da, ali koštalo ga je zdravlja, umro je 1881. godine. Njegova smrt direktna je posljedica tog potresa, a njegova ga je politička i ljudska empatija koštala života. Nisam se mogla ne sjetiti toga gledajući naslikavanje s vozilima Holdinga, čiji su vozači medijima rekli da ni sami ne znaju zašto su točno postrojeni na Trgu bana Jelačića. O potresu kod Petrinje i ljudima kojima još nisu vraćeni normalni životni uvjeti teško mi je i govoriti. No smatrala sam da pisanjem treba ostaviti trag o tim stravičnim događajima – i onim najboljim i najlošijim ljudima koji tada isplivaju na površinu.
Kojem žanru pripada novi roman?
Pseudopovijesna metafikcija. Pseudopovijesna je jer pokušava ispisati paralelnu povijest u kojoj stvaram ideju da Šenoa nije objavio sve svoje rukopise koje je imao, nego da je jedan dio sakrio u kutiju koju je ostavio u Zagrebu, u Vlaškoj. Svijest o fikciji evidentna je u radnji. Jedan lažni dimnjak i trenutak potresa na površinu će izvući i stvari koje su trebale ostati skrivene. Primjerice „Zlatarovu kletva“, hibrid „Kletve“ i „Zlatarova zlata“. Oduvijek me rastuživao nesretan završetak „Zlatarova zlata“, Dorina nezaslužena smrt, Čokolinova zloba, Klarin odvratni karakter… Jasno mi je da su tada crno-bijeli likovi bili u trendu, ali nedostajao mi je nekakav osjećaj kozmičke pravde za te likove – ili njihove nasljednike. Htjela sam, kao i u svojim knjigama „Osvetnici“ i „Parazit“, vratiti snagu onoj uzrečici „Neka bude pravda – pa makar propao svijet“. Međutim, na tom sam se putu mnogo predomišljala. No bolje da to sami pročitate.
Kako školarci reagiraju na Zlatarovo zlato? Ako im već Prijan Lovro ne ide…
Nikako, nije obvezna lektira, slabo se čita, provučete ga kroz izborne, ako imate znanja, živaca i energije. Treba biti jako snalažljiv profesor da biste djeci objasnili taj koncept crno-bijelih likova i da se ponekad dogodi kraj u kojem pobijedi crni lik, to nije lako „prodati“ današnjem osnovnoškolcu. I teško se nositi s takvim raspletima, pogotovo u književnosti odgojne funkcije. „Zlatarova kletva“ bi za „Prijana Lovru“, ako smijem biti vrlo neskromna u željama, možda mogla biti ono što su predivna Pavličićeva „Koraljna vrata“ za „Osmana“. „Osmanu“ nedostaju dva pjevanja koja nikad nisu pronađena, a Pavličić je pokušao popuniti tu ogromnu rupu u hrvatskoj književnosti sjajnom pričom s izvrsnom poukom. Naravno, vrijeme je učinilo svoje – srednjoškolci rado posežu za „Koraljnim vratima“, a s „Osmanom“ se treba dobrano pomučiti, uz studiozno profesorovo vođenje.
Kako ti dođe ideja na pamet? Dođe u sekundi ili…?
Baš tako, u sekundi. Kao da padne s neba, naglo, potresno. Za „Zlatarovu kletvu“ ideja se pojavila, kao što sam već spomenula, zbog te bizarne godišnjice velikih zagrebačkih potresa. „Slučajnost“. Gledala sam svoj studentski grad u pukotinama. I danas, kad se vraćam, znam staviti prste na brazde u zidovima, kao da mogu zacijeliti. Ako ništa drugo, nećemo zaboraviti. Nadam se da je i moja knjiga djelić kolektivnog pamćenja.
Kad doživiš ideju za pisanje, pišeš li po salvetama, na rubove papira?
Ne moram. Knjigu odmah imam, vjerujem da je to bogomdano, u glavi. Cijelu. Primjerice, sad znam da me čeka rok za pisanje jednog dramskog teksta. On je čitav već u glavi, ja samo moram sjesti i tipkati. Poezija je drugačija, ako u mislima uhvatim neku stilsku figuru koju bih mogla zaboraviti, to zapišem na papirić, račun, u mobitel, gdje god, ali kod proze i drame tijek radnje i likove uvijek čuvam u glavi.
Koliko ti treba vremena za napisati knjigu kad kreneš?
Za ovu mi je trebalo nekoliko mjeseci, odnosno za posljednju verziju do koje sam se konceptualno vukla godinama, a s obzirom na to da brzo tipkam, to je jako puno. Ovisi u kakvim okolnostima pišeš, jesi li jako zaposlen, u kakvim si uvjetima kod kuće… „Između“ sam napisala za prekratkih 12 dana, odnosno 12 noći, a i ta je knjiga konkretan, cjelovit i stilski uredan roman. Brzo pišem, samo me muči pitanje organizacije vremena.
Ubrzaju li te rokovi?
Neki ljudi dobiju slom živaca kada vide da se približava rok predaje rukopisa, a ja sam osoba koja je naučila funkcionirati pod pritiskom. Moja draga prijateljica Rosie Kugli i ja baždarene smo na to da, ako je rok u ponoć, rukopis šaljemo u 23:59. Svake si godine obećamo da nećemo tako, svake godine opet ponovimo isto. Ali briga nas, bitno je da knjige žive i da su naši živci još koliko-toliko čitavi.
Ovaj put je Alfa izdavač. Kako je došlo do te suradnje?
Dobila sam poziv koji se ne odbija, iako sam bila u visokoj trudnoći i poslu preko grla. Alfin urednik za hrvatski jezik, Tomislav Fuzul, predložio mi je nekoliko sjajnih suradničkih ideja i priključio me svom timu. Iznimno cijenim njegovu inteligenciju, marljivost, radni elan i fantastične, progresivne ideje o izradi školskih materijala, ali i u osjećaju za književni tekst. Kad sam mu u jednom razgovoru spomenula paralelu sa Šenoinim „Prijanom Lovrom“, rekao je: „To mora biti naša knjiga!“ Osim toga, moj prvijenac „Kako je Flegmarin postao kapetan“ također je reizdan u Alfi, krase ga prelijepe ilustracije Branke Hollingsworth, a upravo je postao dio ovogodišnjeg projekta „Čitanjem do zvijezda“. Vjerujem da me s Alfom čeka još mnogo divnih priča.
Julijana Matanović nedavno te uvrstila u jednu svoju knjigu. Kako je do toga došlo?
Draga kolegica Julijana Matanović pozvala me da budem jedna od 24 autorice u knjizi „Spisateljice biraju“. Ona je već u svojoj umjetničkoj organizaciji Lađa od vode proizvela neobičnu i vrlo zanimljivu zbirku koja se zove „Burza rada“ i u kojoj su hrvatske autorice pisale o ženskim zanimanjima, ali iz perspektiva koje su otvarale brojna životna pitanja i grlile svoju publiku opipljivom podrškom žena ženama. Julijana nam ništa nije ni nametala ni sugerirala, „Spisateljice biraju“ prostor je potpune slobode… Kao svoj najdraži književni lik izabrala sam Nemečeka iz „Junaka Pavlove ulice“ jer je on za mene najveći heroj dječje književnosti i neopjevani Petar Pan. Julijana suvereno brodi svojom umjetničkom organizacijom, izabrala je teži izdavački put, ali taj je put nemjerljivo čišći od mnogih „velikana“ gdje izdavanje knjige, prodaja i nagrade ovise o slizanosti s nekim mudrim sijedim glavama koje zajedno imaju smisla za književnost kao ona Ivaniševićeva klika samodostatnih nakaza u „Otmici Razreda za književnost“.
Tko prvi čita tvoje knjige kad ih napišeš? Kod ove knjige je bilo nekih izmjena?
Da, ova je proživjela drastičan makeover. Bila se zvala „Duh Šenoine kuće“. Imala sam natruhe romana već krajem 2020. godine, kad se potres dogodio. Knjiga je tada imala nekoliko spornih mjesta kojih sam bila onoliko svjesna koliko možeš biti svjestan nečega oko čega si subjektivan. U tom sam je obliku bila prijavila na V.B.Z.-ov natječaj za najbolji hrvatski roman. Ogromna mi je moralna satisfakcija što je ta knjiga ušla u top 10 od 92 rukopisa. Čim si u užem izboru, to ti daje vjetar u leđa. Nisam pomislila da bih mogla pobijediti jer mi se takve stvari ne događaju, ali bila sam sretna što je ozbiljan žiri moju knjigu smatrao dobrom. Na svom sam se putu susretala i s onima koji su moja, kasnije će se pokazati nagrađivana djela, ocijenili nedovoljno dobrima da se nose s njihovim izdavačkim šundom koji ide uz ručnik i smoki na plaži, od kojeg očekuju dobru prodaju. Čudno, ali pošteno! I „Zlatarova kletva“ dobila je pokoju odbijenicu i pokoju, kako ja kažem – prešutnicu. Sad sam zahvalna što je tomu tako jer romanu koji se oslanja na Šenoinu ostavštinu ondje ne bi bilo mjesto. Alfa vjeruje u tu knjigu, vjerujem i ja. U suradnji s kolegom Tomislavom Fuzulom i urednikom Zoranom Maljkovićem „Zlatarova kletva“ dobila je svoj konačan oblik. Talentirana mlada kiparica Magdalena Modrić ukrasila ju je prelijepim reljefom koji prikazuje glavni lik u trenutku pronalaska svoga zlata – ili kletve. Zbog svega je toga ova verzija bolja nego što je bila kad je bila u VBZ-ovih top deset, ako to išta bude značilo za čitatelje, a nadam se da će ih potaknuti da joj daju šansu.
Promocija je danas u 18 sati u Gradskoj knjižnici Marka Marulića. Što možemo očekivati od promocije?
Ravnateljica GKMM-a Grozdana Ribičić, koja će za mene uvijek biti teta Grozdana, knjižničarka je koja me uvela u čarobni svijet knjige, nekad davno, na sićušnom dječjem odjelu koji je za mene bio cijeli svemir. Presretna sam što danas predstavljam knjige u knjižnicu koju ona vodi. Renata Vojvodić će biti moderatorica tog susreta, a sa mnom su i moje drage kolegice i prijateljice iz II. gimnazije, profesorice Ema Bodrožić Selak i Marija Ljubenkov. Priključit će nam se i urednik Tomislav Fuzul iz Alfe te profesor Ivan Bošnjak koji će svojim glasom upotpuniti glazbeni dio večeri. Nakon Splita me čekaju brojna gostovanja, Hvar s „Flegmarinom“, Solin, Zadar i Zagreb sa „Zlatarovom kletvom“, a vjerojatno će toga biti još, raduje me svaki poziv. Najteže je biti prorok u svom selu, nadam se da će ova prva splitska promocija dobro proći.
Možemo li očekivati i slikovnicu s obzirom na to da doma imaš malu bebu?
Slikovnica je već u glavi, vjerojatno ću je sama oslikati i tiskati, samo za svoga sina i priču za laku noć s kojom sam već toliko dosadna da je muž recitira sa mnom. Svi je znamo napamet. No s izdavanjem slikovnica situacija je još teža nego s prozom, cijene tiska stravično su porasle, izdavači se sve opreznije upuštaju u taj pothvat. Bude li interesa, tko zna, možda i ova s našeg noćnog ormarića ode u svijet…
Koliko srednjoškolci čitaju? Kako nekoga tko ne čita natjerati da pročita lektiru? Vjerojatno primijetiš da su pročitali samo Vodič kroz lektiru?
Ne da primijetim, znam napamet sve vodiče kroz lektiru, a za dvije sekunde mogu prepoznati odgovor koji je generirao Chat GPT jer jako dobro znam kapacitet i stil pisanja svojih učenika. Činjenica je da moramo poraditi na kulturi čitanja. Ne možemo taj problem svaliti samo na učenike, mislim da nam je popis lektira za osnovne i srednje škole poprilično neuredan i da zahtijeva intervencije i novi metodički instrumentarij. Ako profesor hrvatskoga jezika ne prati suvremenu književnu produkciju i ne može učenika „kupiti“ kroz širok i prilagođen izbor lektira, ništa od svega. Roditelji neće čitati srednjoškolcima, ali problematično je ako se ne čita maloj djeci. U periodu dok mozak upija kao spužva treba maknuti ekrane i ubaciti slikovnice. Sa svojim učenicima ne funkcioniram metodom prisile, uvijek ih pitam – ime, prezime, odakle si, čime se baviš i kakve su tvoje čitateljske navike. Kažem im – ako ne čitate, slobodno recite, recite mi kakve filmove gledate pa ću vam ja predložiti kvalitetne knjige toga žanra. Puno djece ne čita, neki su mi rekli da im je „Pale sam na svijetu“ prva i zadnja knjiga koju su pročitali, a upisali su gimnaziju – pljesak i za sustav gdje dijete glatko prođe s 5 i upiše gimnaziju, a nije pročitalo dvije lektire. Čitamo više izbornih lektira nego obveznih jer zbog njihove suradljivosti stignemo odraditi nešto više nego što je planirano. Snimamo videonajave knjiga, idemo u kazalište koliko god stignemo, pokušavamo biti uronjeni u kulturu. Na taj način dobivam ih na svoju stranu, ali da nove generacije nisu većinski pasivne i da nije borba – je. Kvalitetan profesor hrvatskog kući dolazi izmožden, ali ako ih potakne na čitanje i na duhovni rast koji knjige proizvode – to nema cijenu.
Kad uopće stigneš pisati? I raditi, jedan posao, drugi, pa još uz djecu…?
Pišem noću. I kad nisam imala malu bebu, čekala bih da stariji sinovi utihnu pa bih pisala, noćni sam tip. Preko dana ne mogu se baviti književnošću, puno je obaveza, ali zato sam se prilagodila funkcioniranju uz nešto manje sna. Suprug koji je podrška u svakoj sekundi u danu odgovor je na pitanje „kako stigneš“, bez njega bih mogla objesiti sve vrste pera i tipkovnica o klin, on je najveća potpora. Imamo neke svoje ciljeve, da ne budemo stranci i podstanari u vlastitom gradu i da djeci omogućimo malo bolji start nego što smo mi imali.
„Zlatarova kletva“ tvoja je sedma knjiga po redu. Jesi mislila da ćeš ih toliko napisati?
Jesam, nadala sam se. Svojoj sam dragoj profesorici njemačkog u Osnovnoj školi Skalice kao djevojčica rekla da želim biti spisateljica. Schriftstellerin – teška i moćna riječ. Nikad joj neću zaboraviti to što me pogledala kao da uopće ne sumnja u taj plan. Hrvatski je uvijek bio prva ljubav koja je rasla uz profesorice Andres Šodan i Vojnu Šantić, a kasnije sam se zaljubila u latinski koji mi je predavala moja najdraža Lada Krvavica, danas kolegica. Postojala je dilema – ili profesorica ili novinarka, a danas, hvala Bogu i Radi Popadiću, radim i jedno i drugo.
