Osam latica nominirano je ove godine za priznanje Splitski cvit. Do sada smo, a deset izdanja manifestacije je za nama, upoznali brojne vrijedne žene ovoga grada koje svojim trudom i zalaganjem čine mnogo za ljude oko sebe. Mnoge od njih nisu u fokusu javnosti, ali svoj posao obavljaju svim srcem i čine svijet ljepšim mjestom. Ove godine upoznali smo se već s četiri takve divne žene, a došao je red da upoznate i petu - ona je Morana Koludrović.
Tekst se nastavlja nakon oglasa
Kako bi se u kratkim crtama predstavili nekome tko vas ne zna?
„Moje ime je Morana Koludrović, izvanredna sam profesorica na Filozofskom fakultetu u Splitu, trenutno u funkciji prodekanice za studijske programe i kvalitetu. Inače sam didaktičar, a jako se puno bavim i obrazovanjem odraslih. Prošla sam sve sustave – od ranog i predškolskog, osnovne škole, visokog obrazovanja i obrazovanja odraslih, a imala sam tu sreću i privilegiju biti član radne skupine koja je radila izmjene srednjoškolskog obrazovanja odnosno uvođenja modularne nastave, na što sam jako ponosna. I mama sam jednog maturanta.“
Je li vas iznenadila nominacija? Kakav je osjećaj?
„Osjećaj potpune preplavljenosti. Jedine riječi koje to mogu opisati su čast, preplavljenost i pitanje – zašto ja? Kad mi je rečeno da je to došlo od inicijative bivših studenata - srce mi je bilo ogromno jer dobiješ potvrdu svega onoga što radiš.“
Jeste li se uvijek htjeli baviti ovim poslom? Kakvu ste ideju imali kad ste bili mali?
„Otkad znam za sebe htjela sam biti učiteljica razredne nastave. To je bila moja prva i do kraja prvog studija jedina želja. Stjecajem tadašnjih okolnosti, nisam se uspjela zaposliti u sustavu primarnog obrazovanja i onda sam upisala magistarski studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje sam i doktorirala. Na Filozofskom fakultetu u Splitu sam prije 16 godina dobila priliku baviti se područjem koje silno obožavam, a to je didaktika. Poslije me život odveo i u obrazovanje odraslih te u alternativne pedagoške koncepcije i tu sam našla sebe. Radi se o tome da u obrazovanju odraslih i takozvanim alternativnim pedagoškim pristupima nema stroge, klasične predavačke nastave, nego nastava ide iz odnosa poštovanja, iz odnosa usmjerenosti na učenika, iz odnosa da u svakoj osobi vidiš potencijal i pomogneš osobi da taj potencijal razvije i njeguje što zapravo i sama nastojim primjenjivati u nastavi.“
S kim je lakše raditi? Sa starijima ili sa mlađima? Sa studentima ili sa dječicom?
„Najlakše je raditi s dobrim ljudima. U radu sa svim dobnim skupinama koje ste naveli postoji čar, sve je izazov, ali je puno lakše ako su ljudi s kojima radite dobri. Kad poučavam studente, uvijek im kažem da su u razredu duše. Oni moraju vidjeti dušu. Razred je umjetna tvorevina izmišljena prije jako puno stoljeća, s ciljem da ljude staviš na isto mjesto u isto vrijeme, da slušaju jednu te istu stvar. To je u civilizacijskom smislu bilo fantastično rješenje, koje je promijenilo društvo i pojedince na mnoge načine. Omogućilo je opismenjavanje i obrazovanje onima koji prije osmišljavanja razreda ne bi uopće dobili tu priliku. Ipak, nerealno je očekivati da će svatko upiti istu stvar na isti način u isto vrijeme na točno onaj način kako je profesor to zamislio i rekao. I zato uvijek studentima kažem – vidi duše. Unutra su duše, ljudi koji pate, vole, zaljubljeni su, pospani su, a naša je zadaća u svakome vidjeti ono dobro i izvlačiti njegov potencijal vani na način da nastavne sadržaje predstavimo na zanimljiv način. Nije lako, ali je lijepo!“
Jesu li danas darovita djeca u razredu neprepoznata? Ne stigne se raditi s njima jer u svakom razredu ima i djece s poteškoćama pa se nastavnici više posvete njima, a darovite na neki način zanemare.
„Mislim da svaki sustav školstva nosi breme neprepoznate darovite djece. Za prepoznavanje i rad s djecom, a da bi se otkrili njihovi skriveni talenti treba vrijeme. A radi 'trčanja' za programom, često nema dovoljno vremena. Također, učitelji ne mogu stići prepoznati skrivene potencijale djece jer je u razredu puno đaka, od kojih se doista puno posvećuju onima s poteškoćama. Neki će vjerojatno sada pomisliti kako se prije moglo, a bilo nas je skoro dvostruko više u razredu nego sada. Istina, ali je društvo bilo drugačije, kućni odgoj, uloga učitelja, poimanje škole, vrijednosti…. Sve je bilo drugačije. U konačnici, za one koji bi mogli više zapravo ne ostane vremena."
Koliko studenata je prošlo kroz vaše „ruke“ otkad radite na fakultetu?
„Na tisuće, prvenstveno studenata s mog Filozofskog, ali sam i osam godina poučavala Didaktiku na Umjetničkoj akademiji. To je bila prevelika čast i zadovoljstvo, radila sam s ljudima koji su zaista daroviti. Poučavala sam ih kako biti nastavnik. Također, puno radim u obrazovanju odraslih gdje kao trener trenera poučavam kolege, uključujući i visokoškolske nastavnike. O tome se ne priča i ne čuje, ali se sveučilišni nastavnici i svi drugi nastavnici puno usavršavaju. Primjerice, ovaj tjedan sam držala radionice za kolege s Umjetničke akademije i Stručnih studija Sveučilišta u Splitu, a sljedeći tjedan ću se i ja usavršavati na dvjema radionicama Sve u svemu, puno ljudi, puno razmjene znanja i puno puno ljudi koje sam poučavala i od kojih sam učila."
Je li veći izazov stati pred kolege nego pred studente?
„Trema uvijek postoji, ali ako krenete iz odnosa poštovanja i činjenice da svi od svakoga učimo nešto u određenom trenutku, zapravo ti bude jednostavno. Važno je kazati ako nešto ne znaš – ne znam. Ako netko ima neku bolju ideju – zahvaliti i čestitati na njoj te je prihvatiti. Kad polaziš iz odnosa uvažavanja drugih, odnosno poštovanja i kompetentnosti, onda zapravo nastava funkcionira. Stalno ponavljam da nema osobe koja ne voli učiti, ljudi uglavnom ne vole kako ih se poučava, naročito onda kada se poučava iz odnosa nadmoći. Ako se poučava iz odnosa suradnje, onda će ljudi rado učiti. Mi učimo svaki dan, neovisno o tome školujemo li se ili ne."
Kako motivirati studente? Savjetujete metodu dr. Housea? O kakvoj je metodi riječ?
„To je strategija problemskog učenja koja je iznimno prepoznata u svijetu, a promovira se u svim dokumentima i kurikulumima i na nacionalnoj razini. Nije nova, ali mi je najlakše objasniti ju kroz seriju Dr. House, samo ako eliminiramo činjenicu da je dr. House emocionalno i socijalno drugačiji nego što bi nastavnik trebao biti. U principu, pred studente ili učenike se treba staviti problem. Taj problem mora biti atraktivan, povezan sa stvarnim životom, mora biti težak. Usput rečeno i škola treba biti teška. Učenici uvijek pitaju – može li škola biti lagana? Ne može, škola treba biti teška, ali ne treba biti dosadna. Ako to što učiš u školi možeš naučiti bilo gdje drugdje, onda se treba barem preispitati čemu škola služi. I život je jedna škola, a nije uvijek lagana, zar ne? Dakle, stavi se problem pred studente i oni ga rješavaju. Nastavnik pomaže u onom trenutku kada problem učenici ili studenti ne mogu sami riješiti. Tada on pomaže savjetom i usmjerava ih, a u konačnici je neprocjenjiva motiviranost i zadovoljstvo učenika odnosno studenata kada dođu s rješenjem problema."
Koji vam je najdraži dio posla u radu sa studentima?
„Osjećam se kao riba na vodi kad sam sa studentima. Uživam u tom odnosu, uživam u tome što poučavam, veseli me kada mi pošalju mail s videoklipovima, sadržajima, temama za koje smatraju da će biti korisne u nastavi. Uvijek idem iz njihove perspektive – da sam ja na njihovom mjestu, kako bih voljela da ta nastava izgleda pa uvrstim gotovo sve što mi pošalju. U konačnici, nastava bude interaktivna, nekad predavačka, ali uvijek usmjerena na njih, na ishode učenja i na konkretno rješavanje nekih situacija kroz primjere. Posebno me veseli kad ih vidim na radnim mjestima, da su uspješni, sretni i zadovoljni, da rade promjene. Onda sam presretna."
Jave li vam se po gradu vaši bivši studenti? Kakav je osjećaj kad ih vidite van fakulteta?
„Prekrasan je to osjećaj! Većini studenata nastojim zapamtiti ime i prezime, hobi i slično. To je malo teže bilo postići u Covidu pa im se ovim putem ispričavam. Uglavnom, imam običaj onima kojima imam kontakt čestitati na uspjesima, a neki su mi danas kolege pa surađujemo.“
Koliko je Covid ostavio rupa u znanju? Je li online nastava unazadila malo te generacije?
„Kao znanstvenica se mogu pozivati na rezultate istraživanja koja kažu da je s vremenom to zadovoljstvo nastavom opadalo, da je kvaliteta samog nastavnog procesa bila lošija, da se osjećala osamljenost, nedostatak socijalnih kontakata i niže procjene kompetentnosti. Osobno sam pokušavala održavati nastavu preko svih živih platformi preko kojih se moglo, ali obrazovati budućeg učitelja online, bez osobne komponente – gubilo je čar, a ponekad je bilo i besmisleno. Smiješna je bila situacija kada smo online vježbali uloge i način komunikacije različitih stilova nastavnika. Došao je red i na onog autoritarnog (strogog nastavnika, koji je ujedno i sarkastičan. Sve u svemu pogubna kombinacija). Pristane student na vježbu, on glumi kolegu nastavnika, a ja tog groznog nastavnika. Odjednom, moj sin kuca, ulazi u sobu i moli mogu li biti malo pristojnija prema studentima, jer da mi način komunikacije nije baš najbolji. Eto… Cilj postignut, a mi se nasmijali.“
Ovo nije vaše prvo priznanje. Već ste dobili 2021. godine priznanje za znanstveni doprinos cjeloživotnom obrazovanju.
„Agencija za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih dodjeljuje priznanja ljudima koji pridonose obrazovanju odraslih. To mi je bila golema čast. Jako puno radim u sustavu obrazovanja odraslih. Između ostalog, sudjelovala sam u projektu za izradu standarda zanimanja andragog/andragoginja te nastavnik/nastavnica u obrazovanju odraslih te na standardu kvalifikacije za magistra andragogije. To su bili jedni od prvih standarda zanimanja koji su uopće upisani u registar HKO-a iz sustava visokog obrazovanja. Zašto su važni? Mi u Hrvatskoj zapravo nemamo nijedan studij andragogije. Obrazovanje odraslih je desetljećima bilo potpuno marginalizirano i tim pristupom se omogućilo da se prepozna da ta zanimanja postoje, da su bitna.
Imamo oko 600 ustanova koje se bave obrazovanjem odraslih i tu Agencija za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih daje maksimum putem različitih projekata kojima realiziramo edukacije i treninge za povećanje kvalitete obrazovanja odraslih. Tu sam sudjelovala u izradi standarda, radionica, različitih projekata, edukacija i kao završni dio svega je pisanje metodologije za kurikulume u strukovnom obrazovanju koji se pretaču u obrazovanje odraslih. Radi se o velikoj reformi koja je životna, bitna i gdje ukidamo predmete i idemo na tzv. modularnu nastavu koja znači da ono što učiš u teoriji mora biti direktno povezano s praksom.“
Napisali ste dosta znanstvenih radova i vodili dva centra za cjeloživotno obrazovanje. Kad zapravo sve stignete?
„To me svi pitaju pa se iznenadim jer mi se čini da nikada nije dovoljno dobro. Ljudi me pitaju kada stignem, kažu da moram malo stati, a ja uvijek mislim da nije dovoljno dobro. Uvijek mislim da može bolje. Ali moram priznati da je lakše sad kad je dijete odraslo. S obzirom na centre za cjeloživotno obrazovanje na fakultetu nudimo različite programe cjeloživotnog obrazovanja namijenjene prvenstveno stjecanju pedagoških kompetencija sveučilišnim nastavnicima i budućim nastavnicima. Šest sam godina vodila naš fakultetski centar, a paralelno s njime, radila sam na osnivanju Centra za cjeloživotno obrazovanje na sveučilišnoj razini i bila prva voditeljica. Sada je vođenje obaju centara u rukama sjajnih kolega, koji rade odlične stvari!"
Imate i projekt Erasmus +60, o čemu se točno radi?
Posebno sam ponosna na Erasmus +60 projekt gdje se promoviralo intergeneracijsko učenje.
Naime, imali smo projektni zadatak spojiti ljude starije od 60, studente i nas nastavnike kao mentore, da na jednom strukturiranom projektnom zadatku odluče što će skupa raditi. Bio je izazov spojiti studente i starije od 60 te osmisliti neki projekt. U konačnici je bilo pregenijalno. Mislila sam da će biti teško naći studente, ali javilo ih se odmah i više nego dovoljno, uključujući gospođe s područja grada Splita. Sve u svemu, projekt mog života gdje smo svi naučili mnogo jedni od drugih i povezali lokalnu zajednicu s fakultetom! Problem je u tome što je obrazovanje treće dobi u nas još uvijek marginalizirano. Ljudi odu mladi u mirovinu i mogu još mnogo toga dati, naučiti, napraviti, putovati i imati kvalitetan život! Neostvarena mi je želja u okviru Sveučilišta osnovati sveučilište za treću životnu dob. Ne radi se o tome da treba u osmom desteljeću života ići na fakultet, već da svaki fakultet može ponuditi aktivnosti koje su zanimljive lokalnoj zajednici i odraslima. Primjerice, svaki fakultet, odnosno studenti i mentori ponude godišnje jednu aktivnost koja zanima ljude treće životne dobi. Svi su u dobitku. Fakulteti u zemljama EU nude primjerice izradu piva, učenje stranog jezika, povijest umjetnosti, izradu ulja, … Sve ono što ljude u lokalnoj zajednici zanima."
Još neki projekt na koji ste posebno ponosni?
„Ponosna sam na suradnju odgojno – obrazovnim ustanovama koje ne poučavaju na konvencionalni način obrazovanja. To su prvenstveno Montessori i waldorfski vrtići, privatne odgojno – obrazovne ustanove kao što su Dječji vrtić Dobri te međunarodne privatne škole. Kolege su prilično samozatajne, ali rade čuda! Moram kazati da me svako iskustvo i edukacija obogati jer polaze iz odnosa poštovanja te da u svakome ima nešto lijepo i dobro. Ta ljepota vas povuče.
I posebno sam ponosna na kolegij Dijete i mediji u okviru Diplomskog studija ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja gdje su studentice uglavnom odgajateljice s puno iskustva. Analiziramo teme iz svijeta medija, a potom i osmišljavamo kako organizirati radionice za djecu i roditelje po pitanju medijske kompetentnosti. To je kolegij koji je odmah primjenjiv u praksi i koristan svima!“
Koliko su djeca danas drugačija negoli prije? Ima dosta odgoda upisa u škole, nezreli su, ne znaju držati olovku ili škare u ruci.
„Kad se studenti počnu žaliti kakva su djeca u današnje vrijeme, onda im kažem da su samo drugačija. Oni nisu loši, samo su drugačiji. Imaju manju koncentraciju, istraživanja kažu da je njihova pažnja 5-7 puta manja nego što je kod moje generacije. Zašto? Zato što su to Tik Tok generacije. Problem je u tome što sve ide prebrzo. Pogledajmo to na primjeru crtića. Crtići se prebrzo izmjenjuju, jedan za drugim. A poanta je kod starijih generacija bila u tome da se crtić čekao. To čekanje je imalo čar. Ako je bilo moguće, crtić se odgledao više puta, onoliko koliko je bilo potrebno da ga potpuno doživimo. Sada su im crtići dostupni svugdje i čini mi se da je u modi da se stalno nešto novo gleda što, po mojoj procjeni, rezultira time da djeca premalo toga duboko dožive. Posljedice su te da je njihova koncentracija slabija i da im stalno treba novi podražaj, nova avantura, novi adrenalin. Također, postoji još jedna razlika. Naime, onda kada se žalimo na nove generacije, zaboravljamo da ne idemo iz istih pozicija. Ja ne znam šta oni znaju. Mladi znaju hrpu toga, ali mi ne znamo danas šta mladi znaju pa postaje teško uopće uspostaviti komunikaciju.
Dodatni je problem taj što imamo prepopustljivo roditeljstvo već 30-ak godina. Djeca nemaju jasne granice. Nekako to najlakše objasnim pomoću slikanja slike. Znači, ako dijete želi naslikati sliku, treba platno. Ako platno nije omeđeno okvirom, platno će bježati pa dijete neće moći složiti kompoziciju, niti će naslikati sliku kakvu bi htjelo jer stalno mora natezati platno s obzirom na to da nije uokvireno. Taj okvir su zapravo naše roditeljske granice, a naša je zadaća kasnije omogućiti djetetu poticaje da naslika na tom uokvirenom platnu sliku kakvu želi, koja je svojstvena samo njemu. Zamislite da sam vam dala platno koje nema okvir. Vi ne biste ni svoju sliku mogli naslikati jer ne znate gdje smjestiti kompoziciju i u konačnici biste bili nezadovoljni. Sve u svemu, čini mi se da stalno idemo na neku ekspresiju, a nedostaje nam impresije.“
Djeca su previše na mobitelima danas.
„Dođete u bilo koji centar i vidite gdje djecu hrane istovremeno dok im drže mobitel. Ono što treba raditi jest educirati roditelje da je svaka ta žlica zapravo snaga za suočavanje s nekim realnim životnim događajima u budućnosti. Ovako oni nesvjesno jedu, nesvjesno rade životno bitne stvari. Neki dan sam išla po cesti i vidim baku koja vodi za ruku unuka, dok on drži mobitel u ruci, gleda crtani i šeta. To je loše. On mora biti svjestan – ovdje je stablo, ovdje je kuća, hodaš, zaboljele su te noge. Bitno je kad te noge zabole da ti proživiš tu situaciju, izdržiš, dođeš doma i osjetiš, ajme kako je lijepo. Također, pod utjecajem medija i mobitela mi svi danas očekujemo savršenstvo. Sva ta djeca moraju biti uspješna, sve mora biti savršeno. Puno vremena na nastavi provedem objašnjavajući budućim nastavnicima da je svaki pad prilika za novi uspjeh. Primjerice, ako nikad nisi doživio lošu ocjenu, ako nikad nisi bio nesretan, ako se nikad nisi rastužio – kako ćeš znati da si sretan? Svaki taj pad ti je prilika da razviješ strategiju kako ćeš se popeti gore ili odabrati novi pravac. Naša zadaća kao roditelja i učitelja je da im pomognemo da se dignu, ali ne da to radimo umjesto njih.“
Promjene koje se danas događaju u društvu su puno brže nego što su ikada bile tako da teško možemo primjenjivati stvari koje su naši roditelji primjenjivali. Ili ćemo se ipak vratiti na te „početne postavke“?
„Vraćamo se stalno s time da uvodimo neke promjene, a nadam se da su u nas svih te promjene na bolje. Primjerice, sto puta sam rekla svome ocu da nikad neću odgajati kao on i propovijedati dosadne poslovice. Onda odjednom pri odgoju svoga djeteta čuješ svoga oca kako izlazi iz tebe, iste te poslovice. Zanimljivo je što mi više nisu dosadne.😊 Opasno je kazati – nekad su generacije bile ovakve ili onakve, kad sam ja bila mlada… Nama ostaju neke sekvence, ili dobre ili loše. Uvijek kažem, idite iz duše, osjetite osobu, što joj treba, i tako postupaj. I na nastavi i kod roditeljstva uvijek kažem – ne mogu vam dati recept kako ćete sutra odgajati ili obrazovati. Toliko je razreda, toliko je različite djece, jedino što mogu reći je – procijeni dušu, procijeni njega, radi najbolje za njega i za sebe što možeš u tom trenutku i stalno se usavršavaj. Ali budi siguran da to što vrijedi danas, neće možda vrijediti za tri ili za pet godina. Nama se od lani, otkad je izašao Chat GPT život promijenio potpuno, a mi još imamo sve od prije sto godina. Mislim da svi moramo usporiti, raditi na sebi i znati procijeniti što ti je životni uspjeh. Recimo, moj životni uspjeh je ujutro se pogledati u ogledalo mirne savjesti i čista obraza. Stalno nam se nameće da moramo imati nešto više, moramo zaraditi, moramo kupiti bolji auto. Zapravo ne trebaš. Poanta je da nađemo neku mirnoću."
Što volite raditi u slobodno vrijeme?
„Slobodnog vremena nemam puno. Suprug i ja prošetamo. On se silno veseli jednom starom automobilu koji je naslijedio od oca pa se tako vozimo i zaustavljamo promet (ovo je ujedno test hoće pročitati članak do kraja), ali nas to čini sretnima.“
Članak je objavljen u sklopu projekta koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).