Dan poslije još se nižu poruke nevjerice, ljubitelji Hajduka s pravom ne mogu doći sebi, vrti se ono nemušto, populističko obrazloženje, čak se i navijači suparničkih klubova čudom čude bizarnosti koju nam je jučer priuštio Lukša Jakobušić sa svojim pobočnicima. Valdas Dambrauskas je, kažu, nakon razgovora s Nikoličiusom i Jakobušićem sporazumno raskinuo suradnju s Hajdukom. Hm. Eto nas već na prvome problemu. Dambrauskas naprosto nije „tip lika“ koji bježi. On je tip lika koji detektira pogrešno. Nije, doduše, tip lika koji galami, prijeti, ponižava, svađa se. Takve ovih dana prizivaju neke komentatorske nule, očito želeći klub opet dovesti na stare kilometarske staze lutanja.
Zašto otkaz (nećemo upotrebljavati sintagmu „sporazumni raskid“ jer je uvredljiva za inteligenciju) baš sad? Većina će se složiti da su tek slijedile utakmice koje bi pokazale gdje je Hajduk, prije svega derbi s Rijekom. Zašto nakon Šibenika i nesretno prosutih bodova u 97. minuti, gdje ti je presudio baš tvoj bivši igrač? I dodatno pitanje – zašto ne dan poslije te utakmice?
Pa jednostavno je, iz dva razloga – pod broj jedan, Dambrauskas je nakon utakmice sa Šibenikom rekao istinu o Hajduku, a pod broj dva, veleumovima iza Jakobušićeva sramotnog priopćenja trebalo je nekoliko dana da taj verbalni proljev smisle (iako bi bilo lijepo živjeti u nadi da ga je sam sastavio). Ničim ne pokušavajući opravdati Dambrauskasove nelogične izmjene u tom trenutku i stvarnu nemogućnost da se momčadi koja po svemu mora biti barem druga na ljestvici utuvi u glavu da se na 0:1 igra ne može zatvarati, notirajmo njegove riječi na konferenciji nakon utakmice: „Rekao sam igračima u svlačionici nakon utakmice da igra iz drugog poluvremena nije bila dobra, nedopustiva. Ja preuzimam odgovornost. Ovo nije Hajduk. Ne sviđa mi se što su igrači mislili da je utakmica riješena.“
Raščetvorimo to dio po dio. „Rekao sam igračima u svlačionici nakon utakmice da igra iz drugog poluvremena nije bila dobra, nedopustiva.“ To stoji. Ta što bi drugo trener mogao napraviti? Danas smo svi pametni i gledamo na kojoj bi poziciji, primjerice, trebali stajati Vuković i Simić. Tražimo taktička opravdanja za ne-igru. Nema ni mjesec dana od fantastične izjave, nećete vjerovati, hajdukovca Awaziema, stopera, koji je nakon rošade s pozicijama i zabijenoga gola na pitanje hoće li postati napadač rekao „Ja sam spreman igrati što god trener odluči.“ Možda i najhajdučkija izjava ove godine, jer tako mora biti. Ako trener kaže da si vratar, napadač ili dodavač boca – idi i izgini na toj poziciji, jer grb na dresu uvjetuje da to napraviš!
Idemo dalje. „Ja preuzimam odgovornost.“ Dambrauskas kao šahist. Njegova je formacija i ideja, njegova odgovornost. Mnogi se od nas s time ne bi složili. U mnogo je navrata, nakon velikih pobjeda protiv najljućih rivala i dobrih predstava u Europi, koliko je nesretni ždrijeb dopustio, Valdas izjavljivao „Držali smo se plana.“ Hajduk pod njim, dakle, nikad nije stihijski istrčavao na teren. Toliko o svom treneru u 10 mjeseci znamo. O čovjeku koji rivom nije prošetao jer „ne stigne“. Čovjeku kojemu je obitelj dolazila iz Litve, a on ih je odvodio na Šubićevac, da pogleda svog sljedećeg suparnika. Tko puši tu priču da se on sad odjednom „pogubio“, zbilja ne razumije nogomet. Pogubljeni su na drugoj strani. Nešto na travnjaku, nešto u loži. Idemo dalje.
„Ovo nije Hajduk.“ E, kvragu, Valdase, najbolji treneru u posljednjih 15 godina, koji si s Goricom startao utrpavši četiri gola Hajduku na Poljudu, pa isprativši i Osijek s četiri u mreži, pa ostavivši i Lokomotivi tri, nek se nađe, pa još dva puta te godine pobijedivši Hajduk prije nego što te se shvatilo ozbiljno, treneru koji si prvi poraz s Hajdukom upisao tek u 12. utakmici, koji si Hajduku donio Kup nakon 9 godina muke. Ovdje si pretjerao. Jer si rekao istinu. A kad „hladni Litavac“ ekipi u bijelim dresovima kaže da nisu Hajduk, onda je to skandal. Jer usprkos onoj „Tuđi čovik nikad neće znati“, Dambrauskas je saznao što to veže dalmatinske ljude, dok je plakao nakon finala Kupa s Rijekom, dok su ga Poljud i riva slavili kao heroja, ne tako davno, prije manje od četiri mjeseca. „Tuđi čovik“ je detektirao ono što dio hajdučkog puka uporno odbija vidjeti. Iako je Hajduk mnogo više od kluba, zastupnici su toga „mnogo više“ – oni na terenu. Ako oni ne funkcioniraju, odnosno, ako oni ne daju sve od sebe na terenu, zaludu odličan digitalni marketing, pločice u parku, Livajine majice i Mišine čaše – sve će to spasti na drangulije poraženih, jeftine izlike za loše igre, maskiranje limitirane momčadi.
Jakobušić je usput očito zaboravio ono što oni koji su u dodiru s realnosti još vide – Dinamo je momčad koja, da i samo financijski aspekt gledamo, svjetlosnim miljama bježi Hajduku. Bez novca nema pojačanja, bez dulje Europe nema jače financijske injekcije, sve je jasno kao dan. Kao i što nam je itekako jasno tko je mastermind iza transfera. Nije Valdas. Valdas koji je samo primijetio da ovo nije Hajduk. Je li time u žicu pogodio nadređene ili svoju momčad, potpuno je svejedno, rekao je istinu, i još pritom džentlmenski preuzeo odgovornost. A zbilja ne postoji mehanizam u kojemu trener može trčati, gristi i boriti se umjesto jedanaestorice na terenu. Ako Hajdukovu momčad promatramo kao razred, i ako ima i trunke istine u tomu da svlačionica više nema povjerenje u trenera, budući da pleska više nije odgojna metoda, netko je ipak trebao barem doći, lupnuti šakom o stol i reći još jednu istinu – vi ste limitirana momčad koja je pod ovim čovjekom nekad pobjeđivala i Dinamo na Maksimiru. Niste krivi što ste limitirani (to se najbolje vidjelo u trudu protiv Villarreala), radimo s onim što imamo, a imamo iznimnog trenera i vaš je posao da ga slušate. Ne sluša vam se? Vrata su vam ondje. U posljednjih godinu dana Jakobušić je bez problema beskompromisno riješio nekoliko hajdukovaca koji nisu pristajali na uvjete kluba, čudno je da se ovdje nije moglo obaviti jedan obavijesni razgovor i reći – kad razred ne štima, nećemo mijenjati dobrog razrednika – mijenjat ćemo se svi zajedno, iznutra.
„Ne sviđa mi se što su igrači mislili da je utakmica riješena“ sugerira da problem na relaciji trener-igrači zbilja postoji. Međutim, nije to ništa nogometu strano. Ali davanje papira treneru koji je, uz Oreščanina, jedini pokazivao plan, strategiju, duboku promišljenost i dugoročne ciljeve naprosto je suludo. Dolazila od onih s travanjaka ili iz lože, ovo je ispala tiranija, ne demokracija. Ok, nećemo se ni našaliti s onim da ulica vodi klub, ali odavno javnost nije ovako unisono osudila suludi potez uprave. A povukli su ga iz prizemnih razloga – Dambrauskas je morao biti Pedro koji je izvisio, eda to ne bi morali biti Nikoličius ili Jakobušić.
A sad malo o Jakobušićevu priopćenju.
„Ta atmosfera i energija koju smo imali na kraju prošle sezone nije se pretočila u ovu. Atmosferu i energiju koji su u klubu ne prate izvedba na terenu, a samim time ni rezultati.“ Ne znam je li tko predsjedniku rekao da se atmosfera i energija ne boduju na tablici. Kao i da se kontinuitet te atmosfera i energija ne postižu mijenjanjem pet trenera za jednog predsjedničkog mandata.
„Drugo mjesto tek treba izboriti. Možda će to u konačnici biti naša realnost, ali nitko nam ne može oduzeti pravo da se nadamo, stvaramo ekipu i atmosferu koji donose igru i rezultat pa da se Hajduk bori za najviše ciljeve. Nije naše da rješavamo probleme, već da ih i predviđamo.“ Jer se, eto, s Dambrauskasom nismo imali čemu nadati. Nije da smo praktički do predzadnjeg kola bili u utrci za naslov prvaka, usprkos neredu u koji je trener došao, nije da smo osvojili Kup… Dambrauskas jednostavno nije taj kapacitet, vjerojatno negdje misli neka mudra upravna glava. A ovo „nije naše da rješavamo probleme, već i da ih predviđamo“ vrlo je višeznačno, bezobrazno nabačeno kao mamac, moguće i iznimno uvredljivo. Što, Dambrauskasov ostanak bio bi problem? Za koga točno? Uvrijedio je neku veliku zvijezdu? Kriv je što igrači na posudbama, kao i milijun puta prije, cvatu čim se maknu s kontaminiranog Poljuda? Kriv je zbog retrogradnog Merkura?
„Želim mu poručiti da su mu vrata Hajduka uvijek otvorena“ – vrhunac populizma, obraz k'o đon. Vidimo, predsjedniče, kako su Dambrauskasu vrata otvorena. Da na njih iziđe. Da su mu baš sva vrata bila otvorena, stali biste iza njega. Niste nogometni stručnjak i ne morate to biti, ali i laiku bi već postalo jasno da Hajduk u ovakvim financijskim uvjetima ne može napraviti iskorak preko noći. Da Hajduk čija „dica“ tek vani prodišu ima ozbiljnih problema s glavom. Uložili biste u svu silu sportskih psihologa koji vam kronično nedostaju. Posložili biste te zvjezdane i nezvjezdane glave jer im glave na kraju dana pokreću noge. I dušu. Ono čega je Dambrauskas, čovjek koji „ne poznaje mentalitet“, imao napretek. I sigurno je bio jako atraktivan marketinški mamac dok je iskreno govorio „Just believe“, a kad je najviše trebalo, vi niste vjerovali u njega.
Bio je strpljivi šahist. Crtao je, nadograđivao, mijenjao. Napravio je nekoliko pogrešnih poteza u posljednjih mjesec dana. A vi, umjesto da stanete iza njega, izvrnuli ste ga iz šahističke stolice i sad morate dovesti nekoga tko će početi usred partije, s tim istim figurama koje ponekad djeluju kao kašeta brokava. Brat bratu, da spasite nekoliko pijuna, što u loži – što na travnjaku, žrtvovali ste kraljicu. I sad treba živjeti s tim. A neki su od nas prvi put u životu sretni što Hajduk igra dok smo na radnom mjestu. Jer teško će sutra biti bez gnušanja i srama zakoračiti na Poljud.